utorak, 30. ožujka 2010.

(Ne)Idealisti



Da li se isplati biti idealist?

Ovo pitanje postavljam si godinama. Čovjek uči iz iskustva drugih i svog vlastitog. Prednost je čovjeka što dosta dobro uspijeva prenijeti iskustvo i što je sposoban učiti na složenije načine. Tako čovjek uči iz savjeta i prenošenja iskustava od strane roditelja (kako ne bi ponovio iste greške), prijatelja, u školi, iz knjiga, filmova, glazbenih tekstova, prisluškivanjem razgovora u tramvaju npr., tj. iz svih vrsta informacija kojima se nešto želi priopćiti u obliku manje ili dulje priče. Svjesno ili nesvjesno (ponekad nismo ni svjesni da smo nešto naučili, dok ne stigne situacija u kojoj to odjednom na svoje čuđenje primijenimo), ali u svakom slučaju indirektno. Direktno učimo iz vlastitog iskustva, metodom “vlastite kože”, ponekad na potpuno nepoznatim situacijama, a ponekad na situacijama o kojima smo već nešto čuli iz tuđih iskustava. Neki kažu da neke stvari ne naučiš dok ih sam ne proživiš. To mi zvuči okrutno, iako može biti istina. Uostalom, što u ovom slučaju znači “naučiti nešto”? Primiti na znanje? Postati svjestan? Ili je uvjet toga da smo to naučili i primijenjivati naučeno, promijeniti nešto u svom ponašanju? Ili je uvjet promjena nas samih - zar se ne mijenjamo neprestano već samim tim što postojimo u vremenu?

Da li se isplati biti idealist? O tome pokušavam učiti iz vlastitog iskustva i tuđeg - onog što mi drugi ispričaju, o čemu čitam i onog što vidim promatrajući. Što znači biti idealist? Da li to znači imati plemenite ciljeve i misli i boriti se za njihovo ostvarenje bez obzira na prepreke? Ili to, u malo širem značenju, znači biti etičan, imati solidan sustav vrijednosti i primijenjivati ga dosljedno, uz ne isuviše velike kompromise? Značenja obično proizlaze iz dualnosti, iz mogućnosti postojanja opreke. Nešto ne može biti hladno, ako ne postoji vruće. Idealizam se nekako često povezuje s nekom vrstom naivnosti, sanjarenja, borbom za nekakve imaginarne i neostvarive, nerealne stvari, uzaludnom borbom na vlastitu štetu, čak i s glupošću tj. svojevrsnim nedostatkom mudrosti. Na drugoj strani obično se vidi “mudro snalaženje u životu” (koje gotovo zna graničiti s nekakvom vrstom beskičmenjaštva), “pamet” i “snalaženje”, povezanost i pomirenje s realnošću.

Upoznavala sam i jedne i druge, poznajem i jedne i druge. Naravno, stvari nisu crno-bijele. Nisam primijetila neku veću razliku u životnoj uspješnosti između relativnih krajnosti na ovom kontinuumu. Stereotipno bi nekako bilo za očekivati da će ne-idealisti biti uspješniji. Ali nisam zamijetila neku značajnu razliku. Možda je stvar u tome što smatram uspjehom. Put ne-idealista je možda kratkoročno jednostavniji i siromašniji klasičnim preprekama, ali imam osjećaj da se takvi ljudi više “gube”, budući se podosta prilagođavaju, kako ljudima tako situacijama. “Tko sam ja” i “do čega mi je stalo” može doći na bolnu naplatu kada se pojave problemi u međuljudskom odnosu ili životnoj situaciji do koje im je neizmjerno stalo. Tražiti nit poveznicu tj. onu točku u životu nakon koje su počeli raditi prevelike kompromise, može biti teško.

Upoznala sam par idealista čije bi ideje mogle zvučati gotovo nestvarno, nekima možda i smiješno neostvarivima. Nisu završili kao neuspješni sanjari. Dapače, uspješno rade ono što vole.

Upoznala sam i one koji vješto voze slalom. Ono što me odbija je krajnost. Ljudi koji su sposobni “prežvakati” sve, koji mogu baš sa svakim sjediti za istim stolom, koji nepropitkuju moralnost osoba za koje rade, koji prečesto ljude i situacije vide kao instrumente za svoj cilj, koji se mijenjaju poput kameleona i koji su i “ovo” i “ono”. Kada se zapitam tko su, nisam sposobna dati odgovor u par kratkih rečenica. “Biti dobar sa svima” svakako je praktično, ali ipak se ne mogu zamisliti u toj ulozi.

Uvijek su mi se sviđali oni koji su željeli više od onog što se uobičajeno želi. Čija je letvica postavljena na prvi pogled suludo visoko, a nakon pažljivijeg pogleda još uvijek preskočivo. Ako je skakanje još i povezano s nečim nesebičnim, plemenitim i smislenim, radi se o ljudima s kojima volim sjediti za stolom.


Nema komentara:

Objavi komentar