(Ne)Idealisti

Da li se isplati biti idealist?

Ovo pitanje postavljam si godinama. Čovjek uči iz iskustva drugih i svog vlastitog. Prednost je čovjeka što dosta dobro uspijeva prenijeti iskustvo i što je sposoban učiti na složenije načine. Tako čovjek uči iz savjeta i prenošenja iskustava od strane roditelja (kako ne bi ponovio iste greške), prijatelja, u školi, iz knjiga, filmova, glazbenih tekstova, prisluškivanjem razgovora u tramvaju npr., tj. iz svih vrsta informacija kojima se nešto želi priopćiti u obliku manje ili dulje priče. Svjesno ili nesvjesno (ponekad nismo ni svjesni da smo nešto naučili, dok ne stigne situacija u kojoj to odjednom na svoje čuđenje primijenimo), ali u svakom slučaju indirektno. Direktno učimo iz vlastitog iskustva, metodom “vlastite kože”, ponekad na potpuno nepoznatim situacijama, a ponekad na situacijama o kojima smo već nešto čuli iz tuđih iskustava. Neki kažu da neke stvari ne naučiš dok ih sam ne proživiš. To mi zvuči okrutno, iako može biti istina. Uostalom, što u ovom slučaju znači “naučiti nešto”? Primiti na znanje? Postati svjestan? Ili je uvjet toga da smo to naučili i primijenjivati naučeno, promijeniti nešto u svom ponašanju? Ili je uvjet promjena nas samih - zar se ne mijenjamo neprestano već samim tim što postojimo u vremenu?

Da li se isplati biti idealist? O tome pokušavam učiti iz vlastitog iskustva i tuđeg - onog što mi drugi ispričaju, o čemu čitam i onog što vidim promatrajući. Što znači biti idealist? Da li to znači imati plemenite ciljeve i misli i boriti se za njihovo ostvarenje bez obzira na prepreke? Ili to, u malo širem značenju, znači biti etičan, imati solidan sustav vrijednosti i primijenjivati ga dosljedno, uz ne isuviše velike kompromise? Značenja obično proizlaze iz dualnosti, iz mogućnosti postojanja opreke. Nešto ne može biti hladno, ako ne postoji vruće. Idealizam se nekako često povezuje s nekom vrstom naivnosti, sanjarenja, borbom za nekakve imaginarne i neostvarive, nerealne stvari, uzaludnom borbom na vlastitu štetu, čak i s glupošću tj. svojevrsnim nedostatkom mudrosti. Na drugoj strani obično se vidi “mudro snalaženje u životu” (koje gotovo zna graničiti s nekakvom vrstom beskičmenjaštva), “pamet” i “snalaženje”, povezanost i pomirenje s realnošću.

Upoznavala sam i jedne i druge, poznajem i jedne i druge. Naravno, stvari nisu crno-bijele. Nisam primijetila neku veću razliku u životnoj uspješnosti između relativnih krajnosti na ovom kontinuumu. Stereotipno bi nekako bilo za očekivati da će ne-idealisti biti uspješniji. Ali nisam zamijetila neku značajnu razliku. Možda je stvar u tome što smatram uspjehom. Put ne-idealista je možda kratkoročno jednostavniji i siromašniji klasičnim preprekama, ali imam osjećaj da se takvi ljudi više “gube”, budući se podosta prilagođavaju, kako ljudima tako situacijama. “Tko sam ja” i “do čega mi je stalo” može doći na bolnu naplatu kada se pojave problemi u međuljudskom odnosu ili životnoj situaciji do koje im je neizmjerno stalo. Tražiti nit poveznicu tj. onu točku u životu nakon koje su počeli raditi prevelike kompromise, može biti teško.

Upoznala sam par idealista čije bi ideje mogle zvučati gotovo nestvarno, nekima možda i smiješno neostvarivima. Nisu završili kao neuspješni sanjari. Dapače, uspješno rade ono što vole.

Upoznala sam i one koji vješto voze slalom. Ono što me odbija je krajnost. Ljudi koji su sposobni “prežvakati” sve, koji mogu baš sa svakim sjediti za istim stolom, koji nepropitkuju moralnost osoba za koje rade, koji prečesto ljude i situacije vide kao instrumente za svoj cilj, koji se mijenjaju poput kameleona i koji su i “ovo” i “ono”. Kada se zapitam tko su, nisam sposobna dati odgovor u par kratkih rečenica. “Biti dobar sa svima” svakako je praktično, ali ipak se ne mogu zamisliti u toj ulozi.

Uvijek su mi se sviđali oni koji su željeli više od onog što se uobičajeno želi. Čija je letvica postavljena na prvi pogled suludo visoko, a nakon pažljivijeg pogleda još uvijek preskočivo. Ako je skakanje još i povezano s nečim nesebičnim, plemenitim i smislenim, radi se o ljudima s kojima volim sjediti za stolom.

Sumrak društva - preludij

Nedavno sam bila u Pragu. Studij sam završila 2003.g. nakon čega se tamo vraćam samo sporadično i na par dana. Svaki put promatram promjene. Velike promjene dešavale su se naravno i tokom 90ih godina, uspostavom novog sistema i polaganim iščezavanjem starog, ali tada to zbog svoje prisutnosti nisam primjećivala. Sada promjene vidim više pa za sve, razumljivo, krivim Europsku Uniju.

Crtica iz subote: Ulazim u knjižaru na par katova, na Musteku, u centru Praga. Planiram pogledati naslove iz psihologije i što noviju češku beletristiku (možda bi me mogla zaintrigirati kakva knjiga koja bi bila dovoljno zanimljiva i prikladna za prevesti na hrvatski). Radi se o dovoljno ugodnom prostoru gdje je moguće sjesti i na miru pogledati knjige prije odluke o kupnji. Na psihologiji sam provela oko sat vremena i teško izabrala knjigu za koju nisam imala osjećaj da je preskupa (nakon 90ih u Pragu danas je skoro svaka knjiga u Češkoj skupa :)), da nije puko “prežvakavanje” stranih autora, da nije prepopularno pisana i da nije napisana tek toliko da se dobije još jedan honorar - što u prijevodu znači sve ono što je autor već negdje drugdje napisao, a ovdje samo malo drugačije posložio (ovo me nekako najviše odbija). Nakon što sam prošle godine kupila jedan prijevod s engleskog za ne baš mali novac i shvatila da prijevod čini tekst gotovo neshvatljivim, vrlo pažljivo proučavam i tko je obavio stručni nadzor nad tekstom te u par desetaka minuta (kolika je još mogućnost pogreške nakon toga?) pokušavam otkriti kvalitetu prijevoda. U posljednje vrijeme nekako sve više navijam za kupnju izvornog teksta, nasreću većina njih je na engleskom jeziku. Nakon sat vremena prelistavanja, uz nalaženje svega gore navedenog (nažalost), odlučila sam se za Stanislava Grofa i naslov Psihologija budućnosti, u kojem su navodno sažeti glavni principi njegove teorije. O Stanislavu Grofu nedavno se govorilo u emisiji Na rubu znanosti. Imala sam sam tada osjećaj “povratka iz mrtvih” (čovjek je još uvijek živ) ili “izvlačenja iz naftalina”. Slušala sam o njemu 90ih u Pragu na studiju psihologije, radi se o Čehu, psihijatru, koji je već duže vremena profesor na američkim sveučilištima i koji je jedan od pokretača smjera u psihologiji koji se zove transpersonalna psihologija. Njegove su knjige bile iznimno popularne među studentima, svi su željeli ići na holotropsko disanje, u Češkoj je 90ih općenito vladao nekakav divan zanos prema svemu alternativnom, neuobičajenom, novom, egzotičnom što je prije baršunaste revolucije bilo zabranjeno. Meni je ta pomama za Grofovim knjigama išla pomalo na živce (ipak sam dolazila iz krajeva gdje nam je bilo dopušteno podosta više slobode) pa ih nikad nisam sustavno pročitala. Dok sam prije par tjedana gledala Na rubu znanosti, doživjela sam svojevrstan comeback tadašnjeg vremena i mjesta radnje, i shvatila da sam vrlo vjerojatno bila nepravedna i na neki način ograničena. Prolistala sam Grofa u subotu i učinio mi se najboljim izborom. Leži sada na mom krevetu u Zagrebu i čeka “konzumaciju”.

Nakon psihologije spustila sam se dva kata niže, na češku beletristiku. Već neko vrijeme ne prevodim beletristiku, posljednjih sam se godina više posvetila psihologiji, i potrebno mi je neko vrijeme da “mapiram” sadašnju situaciju u češkoj književnosti. Prije par godina kada sam bila u Pragu, uhvatila sam prodavača i objasnila mu situaciju. Nisam bila pretjerano zadovoljna savjetima tj. nisu me uvjerili da prodavač shvaća što se od njega traži. Umjesto uštede, izgubila sam vrijeme. Kod beletristike, pogotovo one koja se prevodi za tržište na kojemu se knjige baš i ne prodaju, osim kvalitete knjige potrebno je uzeti u obzir i opseg u kojem njezin sadržaj nadilazi narodne i lokalne okvire tj. utvrditi koliko je čvrsto i isključivo s njima povezan. Čim je veća mogućnost identifikacije sa sadržajem i kod drugih naroda i kultura, tim bolje.

U subotu sam ušla na odjel češke beletristike i odmah se obratila prodavačici. Objasnila sam joj situaciju. Već nakon prve predložene knjige shvatila sam da ništa od normalnog savjeta - bile su to doduše “nove” knjige, ali to je bio jedini kriterij odabira. U rukama sam uskoro imala hrpu knjiga takozvane “ženske literature”. Nakon što sam sve diskretno, uz puno napora da nađem prvotno mjesto, vratila na police, snimila sam prodavača. Nakon poduljeg objašnjavanja što mi je potrebno, skoro smo se posvađali. Tvrdio je da on ipak ne može znati kako se točno piše taj hrvatski autor “Viveg”. Skoro sam pala u nesvijest. Nisam neka velika obožavateljica Michala Viewegha, ali ovaj je češki autor u posljednjih desetak godina vrlo čitan, izuzetno produktivan i dobro prodavan. Osoba koja radi u prodavaonici knjiga i to na odjelu češke beletristike svakako bi trebala znati tko je Michal Viewegh. Ako ništa drugo pa onda iz pukog interesa za svoje radno mjesto. To me podsjetilo na cijelu tu stvar oko liberalnog kapitalizma. Ponuda i potražnja, čim niži troškovi, premala briga o kvaliteti, itd. Sumrak društva. Iz svega se izvlači čim veći novac, ali ne da bi se vratio u obliku usavršavanja, napretka ili brige o kupcu već zato da bi netko kupio čim bolji auto, kuću, jahtu. Sve ono što bi trebalo služiti tome da svi skupa živimo bolje i kvalitetnije, završava na računu pojedinca. Primjera je i previše.

Snašla sam se sama i nisam kupila ništa, osim Grofa. Izašla sam na ulicu. Otkada su se privatizirale javne službe, grad je prljav. Nikada prije koševi nisu bili toliko puni smeća, niti se smeće valjalo po ulicama. Zamišljam kako je radna snaga prepolovljena, učestalost čišćenja smanjena i kako su troškovi srezani. Profit raste. Veći dio staroga grada pretvorio se u pravi vašar. Pizza, steak, coffee to go, internet, gyros, pizza, steak, coffee to go..... Ponavljam si ono diskutabilno pitanje - da li ponuda oblikuje kupca ili kupac oblikuje ponudu. I gdje je najbolje mjesto za razbijanje tog kruga. Bojim se da vrijednosti umiru jer ipak nisu isplative. Nekako mi se čini da u ovom novom sistemu previše pucamo na id i njegove želje. Zadovoljenje instantno i ugodno. Tome je teško odoljeti.

Mala putovanja

U trenucima intezivnih događanja, pometnje i zbunjenosti najbolje pomažu putovanja. Najbolje je spakirati kofere i zbrisati na neko vrijeme. Posebice na neko dosad neistraženo mjesto prema kojem još niste stigli izgraditi odnos. U takvoj oazi novog mira koja vas neće opterećivati poznatim licima neke će se stvari iskristalizirati i postati jasne. Ponekad je potrebno odmaknuti stranicu knjige od lica kako bismo vidjeli ono što je na njoj napisano. Kada smo usredotočeni na čitanje slova i riječi, gubimo se u sitnicama i ne vidimo cjelinu. Na malim putovanjima udaljavamo se od sitnih radosti i problema, svakodnevnih dvojbi i trivijalnih muka, a na površinu ispliva ono što je za nas temeljno i najbitnije. S dobivenom distancom nestaju nevažne stvari, gube se nebitne ljubavi, nestaju dileme. Mala putovanja puna su malih heureka, neočekivanih, ponekad iznenađujućih otkrića. Ono što smo ostavili kod kuće odjednom možemo sagledati bez straha i stvari odjednom i nisu tako mutne. Možda zato na povratku nekako intenzivno okrećemo telefonske brojeve, čistimo hard diskove i bacamo se na njihovu defragmentaciju. Prava mala generalka.

U vremenima punim dvojbi dobro je otputovati. Ostaviti svoj život iza sebe i baciti na njega pogled iz daljine. Neke će se stvari sigurno poslagati, počupat ćete korov, pa opet spremno na životnu frontu. Iako vam se nekako baš i ne da.

Uskoro se spremam na jedno takvo putovanje. Skupilo se previše stvari, potrebno je napraviti čistku. Kad se vratim, hard diskovi će tiho presti poput najzadovoljnije mačke. A to je ona prava stvar.

O tišini

MACHOVEC JE VOLIO CATHERINE DENEUVE.

Nije bilo sreće s učiteljima filozofije. U JOCu je njime trebao biti Tomislav Reškovac koji je na kraju mobiliziran i dobili smo preblagu zamjenu koja nam je dopuštala prepisivanje. Na faksu osoba koja od nas nije zahtijevala da učimo pa tko bi pored svih drugih obaveza učio nešto što “ne mora”.

Na kraju krajeva, da li je filozofija o učenju povijesti filozofije? I protuargument - zar nije ljepše polemizirati, ukoliko znamo o čemu su sve to ti pametni ljudi razmišljali.

Na filozofskom obično svi studenti moraju proći Osnove filozofije (ne ubrajam naravno studente filozofije). Nisam sigurna da li se u to ubraja i filologija tj. studenti jezika, ali bilo bi logično da ne.

Na filozofskom u Pragu predavanja iz Osnova filozofije nisu bila obavezna. Ispit da. Učitelja je bilo moguće odabrati. Većina ljudi išla je kod Milana Machovca (Hrvati bi ga deklinirali Machoveca :) (češki ima nepostojano “e” :)). Machovec “nije tražio puno” tj. kod njega se nije puno “učilo o filozofima” već bi se tako na predavanju počelo, a onda bi se prešlo na “primjere iz života”, konotacije itd. Machovec je tada bio već ozbiljno bolestan. Kao teški bubrežni bolesnik koji je odlazio na dijalizu, on je tramvajem dolazio na fakultet jedva hodajući uz pomoć štapa. Tada je već odavno trebao biti u mirovini, ali volio je studente i mislim da je svoje zvanje shvaćao vrlo ozbiljno. Iz nekog sam izvora čula da je sa svojim studentima filozofije redovito odlazio na izlete na kojima se, naravno, filozofiralo (ima li većeg prijatelja i katalizatora u filozofiranju od prirode?).

I tako bi njegova predavanja počimala nekom temom iz nastavnog plana i programa, a onda bi se ušuljao stvarni život i svakidašnjica. Moglo bi se reći da nas je Machovec zaista pokušavao naučiti misliti. Uostalom, zar ne bi filozofija trebala biti glavna dežurna duho-brižnica na ovom planetu?

Najčešće je Machovec pričao o onome što ga je smetalo, što mu je išlo na živce i što je smatrao lošim u suvremenom društvu. Njegovo pričanje bilo je vrlo ekspresivno, znalo bi prelaziti u povike, odglumljen plač i naricanje, smijeh, bila je to cijela predstava u kojoj je jedini glumac mijenjao uloge. Filozofska rasprava.

Kada bih morala statistički ocijeniti o čemu je najčešće pričao, rekla bih o suvremenom nepoštivanju tišine. To je moj izraz, ali vjerojatno bi ga bio odobrio. Nije se tu radilo o klasičnoj tišini kao nedostatku zvuka, iako da i u tom značenju, već općenito o izostanku vanjskog konzumiranog sadržaja. Bit će objašnjeno kasnije. Kada sam početkom 90tih došla u Češku, nastajalo je novo “slobodno” (termin je relativan pa ga stavljam u navodnike) češko društvo. Promjene su se dešavale i sporo i brzo, bilo je ponekad i smiješnih kombinacija starog i novog sistema. Početak 90tih je bio idealan u smislu iznenadne slobode i svega što je s njom povezano uz neprisutnost konzumerizma i sveopće medijalizacije; kraj komunističkog režima, ali još uvijek bez onih najgorih gluposti kapitalizma. Nešto u sredini. Bila sam fascinirana otvaranjem slobodnog prostora u mozgu za knjige, razmišljanja, filmove, filozofiranje, prirodu, kada ne razmišljaš o tome koje ćeš traperice kupiti, koji dezić izabrati, ima ih par vrsti i nikome više, manje nije bitno koju imaš. Ponekad me izbezumljivao taj osjećaj lakoće. Kao kad s desktopa makneš hrpu dokumenata.

Imam osjećaj da se prvo pojavio sadržajni konzumerizam - uf, kako su mi u toj “prioritizaciji” Česi visoko u očima. Prije toga 40 godina bez knjiga, glazbe, putovanja po vlastitom izboru. Ja se uopće ne čudim što Česi ginu kao muhe na putovanjima, oni jednostavno moraju sve probati. I tako odjednom cvjetaju kina, kupuju se knjige, putuje se, studira, sve se mora čuti, vidjeti, sloboda je. U zemlju ulaze druge kulture. Valjda se iz te mogućnosti pribavljanja svega ljudi počnu natjecati. Nekako mi je žalosno da to prisvajanje svega iz okoline i konzumacija zahvati i duševni život pa se ljudi počnu natjecati tko je čega više pročitao, preslušao, vidio i slično. Općenito me konzumacija kao prisvajanje iz vanjskoga svijeta zaintrigirala da ponovno pročitam svoj seminarski rad o jastvu.

Nemogućnost biti sam sa sobom i bez podražaja našla se tako na Machovčevoj tapeti. Neka mi oprosti s onoga svijeta eventualno krivo citiranje i razumijevanje. “Današnji ljudi ne mogu biti u tišini. U kući stalno trešti televizor, ljudi više ne mogu biti kod kuće, a da ga ne upale. Čim ulazim u kuću, palim televizor. Čim izađem van, nabijam slušalice u uši. U metrou ili slušam glazbu ili čitam. Kada razmišljam? Kada sam sâm sa sobom? Kud stalno bježim?” Sve je to naravno bilo popraćeno glumljenjem krikova koji izlaze iz televizora, vješanjem po tramvaju sa slušalicama u ušima, i vapajima prema studentima u velikoj dvorani fakulteta “Zašto?”. “Svaki čovjek mora sat dnevno biti sam sa sobom”, govorio je, “u tišini, bez vanjskih sadržaja, što ne znači u praznini.” Smatrao je da je to neophodno za mentalno zdravlje čovjeka, mislim da je njegov termin bio “duša”.

Vrlo često je o tome govorio, o tom duševnom konzumerizmu, nekritičkom gutanju svega i svačega bez napora razmišljanja, o nepoštivanju i strahu od tišine.

Što li bi Machovec mislio o današnjem svijetu kada je stvaranje slika, tj. “pomaknutih” novih realnosti postalo gotovo hobi, bez ikakvih zakona etike i poštovanja prema čovjeku kao biću koje razmišlja.

U tome mi je Machovec ostao u izvanrednom sjećanju.