ponedjeljak, 14. rujna 2009.

O tišini


MACHOVEC JE VOLIO CATHERINE DENEUVE.

Nije bilo sreće s učiteljima filozofije. U JOCu je njime trebao biti Tomislav Reškovac koji je na kraju mobiliziran i dobili smo preblagu zamjenu koja nam je dopuštala prepisivanje. Na faksu osoba koja od nas nije zahtijevala da učimo pa tko bi pored svih drugih obaveza učio nešto što “ne mora”.

Na kraju krajeva, da li je filozofija o učenju povijesti filozofije? I protuargument - zar nije ljepše polemizirati, ukoliko znamo o čemu su sve to ti pametni ljudi razmišljali.

Na filozofskom obično svi studenti moraju proći Osnove filozofije (ne ubrajam naravno studente filozofije). Nisam sigurna da li se u to ubraja i filologija tj. studenti jezika, ali bilo bi logično da ne.

Na filozofskom u Pragu predavanja iz Osnova filozofije nisu bila obavezna. Ispit da. Učitelja je bilo moguće odabrati. Većina ljudi išla je kod Milana Machovca (Hrvati bi ga deklinirali Machoveca :) (češki ima nepostojano “e” :)). Machovec “nije tražio puno” tj. kod njega se nije puno “učilo o filozofima” već bi se tako na predavanju počelo, a onda bi se prešlo na “primjere iz života”, konotacije itd. Machovec je tada bio već ozbiljno bolestan. Kao teški bubrežni bolesnik koji je odlazio na dijalizu, on je tramvajem dolazio na fakultet jedva hodajući uz pomoć štapa. Tada je već odavno trebao biti u mirovini, ali volio je studente i mislim da je svoje zvanje shvaćao vrlo ozbiljno. Iz nekog sam izvora čula da je sa svojim studentima filozofije redovito odlazio na izlete na kojima se, naravno, filozofiralo (ima li većeg prijatelja i katalizatora u filozofiranju od prirode?).

I tako bi njegova predavanja počimala nekom temom iz nastavnog plana i programa, a onda bi se ušuljao stvarni život i svakidašnjica. Moglo bi se reći da nas je Machovec zaista pokušavao naučiti misliti. Uostalom, zar ne bi filozofija trebala biti glavna dežurna duho-brižnica na ovom planetu?

Najčešće je Machovec pričao o onome što ga je smetalo, što mu je išlo na živce i što je smatrao lošim u suvremenom društvu. Njegovo pričanje bilo je vrlo ekspresivno, znalo bi prelaziti u povike, odglumljen plač i naricanje, smijeh, bila je to cijela predstava u kojoj je jedini glumac mijenjao uloge. Filozofska rasprava.

Kada bih morala statistički ocijeniti o čemu je najčešće pričao, rekla bih o suvremenom nepoštivanju tišine. To je moj izraz, ali vjerojatno bi ga bio odobrio. Nije se tu radilo o klasičnoj tišini kao nedostatku zvuka, iako da i u tom značenju, već općenito o izostanku vanjskog konzumiranog sadržaja. Bit će objašnjeno kasnije. Kada sam početkom 90tih došla u Češku, nastajalo je novo “slobodno” (termin je relativan pa ga stavljam u navodnike) češko društvo. Promjene su se dešavale i sporo i brzo, bilo je ponekad i smiješnih kombinacija starog i novog sistema. Početak 90tih je bio idealan u smislu iznenadne slobode i svega što je s njom povezano uz neprisutnost konzumerizma i sveopće medijalizacije; kraj komunističkog režima, ali još uvijek bez onih najgorih gluposti kapitalizma. Nešto u sredini. Bila sam fascinirana otvaranjem slobodnog prostora u mozgu za knjige, razmišljanja, filmove, filozofiranje, prirodu, kada ne razmišljaš o tome koje ćeš traperice kupiti, koji dezić izabrati, ima ih par vrsti i nikome više, manje nije bitno koju imaš. Ponekad me izbezumljivao taj osjećaj lakoće. Kao kad s desktopa makneš hrpu dokumenata.

Imam osjećaj da se prvo pojavio sadržajni konzumerizam - uf, kako su mi u toj “prioritizaciji” Česi visoko u očima. Prije toga 40 godina bez knjiga, glazbe, putovanja po vlastitom izboru. Ja se uopće ne čudim što Česi ginu kao muhe na putovanjima, oni jednostavno moraju sve probati. I tako odjednom cvjetaju kina, kupuju se knjige, putuje se, studira, sve se mora čuti, vidjeti, sloboda je. U zemlju ulaze druge kulture. Valjda se iz te mogućnosti pribavljanja svega ljudi počnu natjecati. Nekako mi je žalosno da to prisvajanje svega iz okoline i konzumacija zahvati i duševni život pa se ljudi počnu natjecati tko je čega više pročitao, preslušao, vidio i slično. Općenito me konzumacija kao prisvajanje iz vanjskoga svijeta zaintrigirala da ponovno pročitam svoj seminarski rad o jastvu.

Nemogućnost biti sam sa sobom i bez podražaja našla se tako na Machovčevoj tapeti. Neka mi oprosti s onoga svijeta eventualno krivo citiranje i razumijevanje. “Današnji ljudi ne mogu biti u tišini. U kući stalno trešti televizor, ljudi više ne mogu biti kod kuće, a da ga ne upale. Čim ulazim u kuću, palim televizor. Čim izađem van, nabijam slušalice u uši. U metrou ili slušam glazbu ili čitam. Kada razmišljam? Kada sam sâm sa sobom? Kud stalno bježim?” Sve je to naravno bilo popraćeno glumljenjem krikova koji izlaze iz televizora, vješanjem po tramvaju sa slušalicama u ušima, i vapajima prema studentima u velikoj dvorani fakulteta “Zašto?”. “Svaki čovjek mora sat dnevno biti sam sa sobom”, govorio je, “u tišini, bez vanjskih sadržaja, što ne znači u praznini.” Smatrao je da je to neophodno za mentalno zdravlje čovjeka, mislim da je njegov termin bio “duša”.

Vrlo često je o tome govorio, o tom duševnom konzumerizmu, nekritičkom gutanju svega i svačega bez napora razmišljanja, o nepoštivanju i strahu od tišine.


Što li bi Machovec mislio o današnjem svijetu kada je stvaranje slika, tj. “pomaknutih” novih realnosti postalo gotovo hobi, bez ikakvih zakona etike i poštovanja prema čovjeku kao biću koje razmišlja.


U tome mi je Machovec ostao u izvanrednom sjećanju.